Pustinjski sati

Dobrodošli na moj blog

13.03.2017.

Vino i vinske degustacije

Dobro jutro (ne)radni narode napacene nam zemlje a boga mi i svijeta!

Konacno se udostojih da napisem par slova na ovom mom blogu, cisto da vam dam do znanja da sam jos uvijek ziva, sve ja lijepo citam i pratim, ali sam kao i uvijek, zauzeta zivotom i raznim desavanjima o kojim cu vam pisati danas.

Prva vijest je da sam kupila auto, ono isto sto sam pominjala u prethodnom postu, sad za sad ide ko ludo! Mogu vam reci da sam se preporodila od kako je auto postalo dio moje svakodnevnice. Nema vise cekanja, zivkanja taksija, maltretiranja raznih ljudi… Samo sjednes i picis.

Jedino sto mi mati stalno pise da provjeri jesam li ziva, jesam li se zapucala u sta ili u koga, ali jok, rijec je o profesionalnom vozacu. Samo to jos niko ne konta, ali bice vremena.

Drugo polugodiste se privodi kraju, a ja slijedece sedmice idem na Bali – kao sto je obecano, sve za DZ.

Bukirane karte, bukirani hoteli jos samo da spakujemo stvari a onda dvije sedmice uzivancije. Jedva cekam i samo na to mislim te se iskreno nadam da ce ova i slijedeca radna sedmica proci sto brze.

A sada malo o prethodnom vikendu. Meni i ovom mom je bila godisnjica. Kad smo se preracunali, skontali smo da smo 4 godine vec skupa, sa usponima i padovima, ali gura se nekako. Da bismo to nekako obiljezili (jer nije mala stvar jel), otisli smo u susjedni emirat Fujeirah.

Gradic je sam po sebi neuporediv sa Dubaijem, ali ima najljepsu plazu po meni u cijelim Emiratima, tamo je sve pocelo, nadam se da se tamo nece sve i zavrsiti. Dok se vozite planinskim predjelom netipicnim za pustinju, imate osjecaj kao da ste na nekom drugom mjestu. A onda konacno dodjete do Al Aqah podrucja, gdje je ta moja najljepsa plaza i predivni Indijski ocean.

Duz plaze nalaze se raznorazni rezorti i hoteli, mi smo probali sve i jedan, medjutim nedavno se otvorio Fiarmont hotel, pa smo odlucili da njega isprobamo za ovu godisnjicu.

Samo cu vam reci da nije bilo vrijedno utrosenih para, al hajd, nisam ja izletila previse sto je najbitnije.

 Bazen je bio malen, sa gomilom nekih starih debelih rusa, cini mi se da su doveli staracki dom da uzivaju tu, a dio za plazu jos manji (onaj koji pripada ovom resortu), ali sta da se radi. Soba je zato bila kraljevska, sa predivnim orijentalnim detaljima, bijelim mermerom i prelijepim pogledom sa balkona na ocean.

 Navece smo imali rezervisan sto u restoranu, gdje sam ja dobila jos jedan napad smijeha. Ne znam da li se svima desava, ali mene nekad tako opali taj napad, ne mogu se kontrolisati, suze mi frcaju, ja vrstim bukvalno i sve to traje jedno 10-tak minuta, a da ne pricam o tome da mi se ti napadi desavaju na mjestima i u situacijama gdje se ne bi trebali desiti.

Jednom je to bilo u krcatom trznom centru, tacije u lifu- ulazi Anais, lif je prepun arapa u njihovim nosnjama, svi mrtvi ozbiljni, par indijaca i jedna filipinka. Filipinka tuzno gleda u staklo lifta i pocinje pjevati neku tuznu pjesmu (pominjala sam vam kako filipinke vole da pjevaju i kako misle da sve imaju dar za muziku, ja mislim da se ustvari nadaju da ce ih nekad neko cuti i reci- wao ja sam agent za talente, ti si slijedeca zvijezda, svijet je cekao samo tebe). Uglavnom, kad sam je cula kako pjeva i kad sam sagledala situaciju, ljudi moji ja sam pocela vristati od smijeha, bukvalno sam se gusila u suzama, dok su me svi cudno gledali, kao da je sotona u meni.

 Dok smo vecerali u restoranu, bio je to prosli petak, ja sam dobila jos jedan taj napad. Zamislite situaciju:

 Ja sva skockana u maloj crnoj haljini, ovaj moj isto, sto je prepun ruza i svijeca jer je ipak specijalna prilika tj. nasa godisnjica, narucujemo vino, narucujemo hranu, u pozadini je neka lagana muzika (bio je bend uzivo), a onda dolazi konobar i donosi vino. I tu ja pucam.

 Dakle, konobar donosi vino, sipa malo u moju casu kao da gustiram i da vidim svidja li mi se, ako mi se svidja, on ce nasuti punu. Joj sto ja ne mogu te kore na rende. Cuj svidja li mi se – ja sam se u tom momentu sjetila jedne moje drugarice  i mene kako cugamo ono mostarsko vino od 3 marke na zeljeznickoj stanici u Sarajevu, vino je sranje totalno, al nama je dobro, najbolje na svijetu i radi. A onda ovo.

 Naravno ja se tu nekontrolisano pocnem smijati, arap me cudno gleda, konobaru neprijatno, ja se hvatam za stomak od smijeha, krecu i suze i situacija je precudna.

 Sve sto mogu reci je da se nisam mogla prestati smijati narednih 15 minuta, a kako ja da arapu objasnim sto se smijem? Bolje je da misli da sam totalna ludjakinja.

 I da se razumijemo, to degustiranje vina ovdje po restoranima je pravo naporno, jer budimo realni svi uglavnom narucuju najjeftinije vino i boli koga briga kakvog je okusa, ko da se neko razumije u te arome i zajebancije (cast izuzecima).

Ukratko, tako sam jos jednom zajebala romantiku, sutradan nam je strsljen uletio u sobu, arap poceo vristati ja se branila jastukom, te je sve u svemu ovo bila jedna neuspjesna proslava godisnjice.

A i mi vazda nekakvi pehovi, te uletio sismis, te guster, te strsljen, ocekujem da nam jos neki zmaj uleti u sobu, sto ce se vjerovatno desiti na Baliju.

Ostaje da se vidi. Ja vam obecavam puno slika i dugi izvjestaj o Indoneziji, a do tada mi ostajte zdravo!

22.02.2017.

O vozackoj dozvoli i zivotu

Postala sam prava ljenguza sto se tice bloga, a i sto se tice zivota u globalu. Umorna sam ko pas stalno, mozda imam kakvu bolescugu, ko ce ti ga znati. Umorna sam od dosadnog zivota, od posla najvise...

Stalno nesto cekam, ne kontam ni ja sta. Sad cekam da dodje vrijeme ispita, pa nakon toga cekam te dvije sedmice odmora u martu. Nakon toga cekam da mi skrate radno vrijeme preko Ramazana, a onda cekam da mi bukiraju kartu za Sarajevo. Cekam da se popenjem na ono svoje brdo i zapalim cigaru. Ne znam vise ni ja. Sad za sad -  cekam vikend.

Ovo drugo polugodiste se razvuklo do besvjesti, nikad kraja. Arapi naporniji nego ikad prije. Ne mogu ih smislit. A sad jedna pozitivna prica, jer ko ce tudju muku slusat, tj. citat:


Kad sam napunila 18 godina (jebote kad je to bilo - davnih dana), nisam polozila vozacki ko sav normalan svijet. Juce bas pricam starom na skajpu kako mi se cini da tad nismo imali love, a on uporno tvrdi da ja nisam htjela polagat i da bi on za mene nasao pare. Ja mislim da je ta prica suhveli, al neka mu bude. A i nije mi trebalo auto u Sarajevo iskreno. Fakultet mi bio na Marin Dvoru, deset minuta od kuce, tramvaj tu, sve udure...

Ali, spletom okolnosti zavrsih u ovoj pustinjskoj vukojebini gdje ne mozes nigdje maci bez auta. Pogotovo mi je postalo naporno kako sam se preselila u novi stan. Vazda zovi taksi, guzve, ne mogu doci, ne znaju gdje sam, moli ovog mog da me odbaci, dobaci, prebaci, sta sve ne, te se meni tako zgadi sve i odlucih da polazem vozacki.

To je bilo negdje u septembru. I hajd. Kontam brzo cu ja to, nije frka. Ali, ne lezi vraze, oduzi se to na pet mjeseci, skoro usla u sesti. Da mi je neko na pocetku rekao da ce ovoliko trajati, rekla bi mu hvala pasa, ali cu nastaviti da se maltretiram radje.

Ja vama ne mogu opisati koliko sam mrzila odlazak u auto skolu koja je isto tako smjestena usred nicega. Ona najgora mraka indijaca, pakistanaca i arapa se tu okuplja, a kad vide zensko balave ko gladni psi.

Ali sta je tu je, pocnem prvo sa teorijskim casovima, ide se na predavanja svaki drugi dan, to traje po 2 sata, osjecala sam se ko da sam u skoli opet. Nista pametno tu nisam cula, jer smo uz to imali i knjigu koju su oni samo prepricavali.

Medjutim, ti teorijski casovi su bili obavezni. I hajd polozim ja to odmah, te se bacih na prave casove voznje. Prvi moj instruktor je bio Indijac, mali debeli, koji je mogao mljeti za pet ljudi. Narocito me nerviralo sto se derinjao i govorio stalno : Yallaaaaaaa babaaaaaa! Jednom se drekno na mene u voznji, ja sam fino zaustavila auto i rekla mu da se sabere da mu ne bi jebala mater. Nakon toga, nije vise bio moj instruktor.

Znaci par casova voznje, a onda parking test. Nocna mora. Tu sam dobila novog instruktora, maleni brkati pakistanac koji misli da je jebac. Uz to ima jedno pedeset godina. Sjecam se kad sam prvi put sjela u auto kod njega, pita me odakle sam, a ja mu rekoh iz Bosne. Na to se on nasmija i rece: Ah I know Basana, I had a girlfriend from there. Ma jesi sto posto, ti si san svake zene. Stvarno nisu normalni. Ja Bosnia on Basana, pa makar nauci ime zemlje sto se provaljujes, al jok.

On mi je pokazao kako da se lagano uparkiram u garazu, te mi je pomogao i oko paralelnog parkiranja, na cemu sam mu zahvalna. A onda mi je dosadilo to sto mi stalno gleda sise, te odlucih da promjenim instruktora, te mi dadose nekog vehabiju.

Prije toga su me obarali dva puta parking, tu sam se tek svega nagledala – uplakanih zena, stresa, bezobrazluka, da ne ulazim u detalje sada, uglavnom nekako to polozih.

Onda je dosao na red vehabija. On je bio skroz uredu, nije puno pricao, a sa njim sam imala mislim samo cetiri casa. Kad sam slijedeci put dosla na voznju, rekose mi da mi je instruktor imao nesrecu, te mi dadose cetvrtog lika, veoma zajebanog pakistanca.

Bio je visok i celav, grubog glasa, kad god ga pitam hocu li lijevo ili desno, njegov odgovor je uvijek bio of course. Sta bolan of course? On me je ujedno prvi odveo na autoput i  vristo na mene da vozim 140 na sat, sto meni nije bio problem. Cak sam osjetila i neki merak.

Nakon toga, dosao je red za assessment test, to je nesto kao probni test sa instruktorom prije nego izadjes konacno na finalni. Ako to ne polozis, ne mozes izaci, da ne spominjem da se svaki ovaj test morao zasebno placati ogromne pare. To jutro sam bila nervozna, osjecala sam da nisam dovoljno vozila, a uz sve to, poce kisa padati iz neba i iz zemlje, znaci pada jednom godisnje u Dubaiju i naravno da je morala pasti to jutro. Elem, rece on meni moras jos voziti, nije ovo bilo dobro, te da se vidimo slijedeci put.

Nakon toga jos dodatnih osam casova sa petim instruktorom kojeg se iskreno sad ni ne sjecam, eto takva je upecatljiva persona bio. Drugi put na tom testu odradim stvarno dobar posao, samo mi je rekao da postavljam manje pitanja i da cu biti uredu. Tako konacno dogurah do finalnog testa, ali su mi ostala jos cetri casa autoputa.

Tu mi dadose sestog instruktora koji moze pricati cak vise i od mene. Vodio je monolog puna dva sata voznje autoputem do Hatte (oaza u pustinji na putu od Dubaija do Al Aina), a ja sam uzivala u bukvalno carobnim pejzazima. Pijesak je bio tako taman, cini mi se tamno smedje ili tamno narandzaste boje, vidjela sam na stotine kamila, a mala sela su se nizala dok sam vozila i upijala ljepotu. Rekla sam sebi, cim dobijem vozacku ima da odem na taj isti put, samo ovaj put bez pakistanca, sa dobrom muzikom i cigarom kao saputnikom.

 

Finalni test je posebna prica. Prije toga ljudi su mi svasta nagovorili o svojim iskustvima, prije svega, na finalnom testu ce biti zena jer je to neko pravilo ministarstva saobracaja, kako mi je bolje da se ne sminkam, da ne nosim lak na noktima, da ne stavljam suncane naocale, da se pristojno obucem, million nekih pravila. Sve je upucivalo na to da ce me ta arapkinja, lokalka, sjebati samo tako.

Ali ja, naopaka kakva jesam, odlucih ignorisati sve to, te se uredno nasminkah to jutro, obukoh kako se oblacim za posao, te stavih boga mi neki plaho crveni lak za nokte i podjoh na test.

Noc prije testa, ovaj  moj me je ubjedjivao da mi zeli svu srecu, ali da se ne nadam puno jer ce me sto posto oboriti prvi put, jer sam ipak novi vozac, a arapkinja je bas stroga. Da bi me stimulisao, rece mi da mi daje izazov da, ukoliko polozim iz prve, on placa cijelo putovanje u martu, ukljucujuci karte za Vietnam i Bali, hotel sa pet zvjezdica, dzeparac, te ce mi jos platiti i spa tamo, frizerski te soping.

I ja naravno, uredno prihvatim izazov, iako nisam bila sigurna da li cu stvarno poloziti iz prvog puta. Ali vrijedilo je pokusati.

Dok smo cekale lokalku da se pojavi, nas tri cure (jedna pakistanka, druga mongolka) smo malo dijelile savjete medjusobno, one su vec pale jednom, a ja sam bila friska. Sve smo bile poprilicno nervozne, a onda se vrata otvorise i udje lokalka a mi ostadosmo zabezeknute.

Ona je bila prelijepa, nevjerovatno lijepih crta lica, visocija od mene sto je stvarno rijetkost jer su ovdje svi niski nekako, u nekoj dizajnerskoj abaji  i sa crnim hizabom na glavi. Da ne zaboravim napomenuti da je cura bila fully nasminkana, te je na sebe stavila litar parfema, sto me nekako podsjetilo na mene, rekoh vidi jesmo slicne i onda ljepotica ovako ko i ja ahahahahahah.

Nakon sto je provjerila Instagram i popila svoju kafu (mi smo cekale) konacno je odlucila da izadje iz svog ureda, te nas prozva po imenima. Na kraju rece: Anais, pocecu od tebe ako nije problem. Ma nije lutko problem, sve za tebe…

I tako nas cetri sjedosmo u auto te ja poceh voznju. I vozila sam dobro, samo sam jednom omasila smjer kretanja, ali nista strasno. Medjutim, mislila sam da ce me radi toga oboriti, te kad je dosao red na pakistanku, ja u sebi poceh psovati sve, propade mi Bali, propade mi lova….

Moja sreca je bila ta sto su ove druge dvije cure vozile gore od mene, te ja na kraju polozih test. Ne mogu vam opisati srecu kad sam primila poruku sadrzaja: Cestitamo, okoncali ste svoje putovanje sa nasom skolom. I tako Anais dobi vozacku, te sto je jos bitnije dobi tu satisfakciju da arapu kaze: PRC!

Kad sam ga nazvala prvo nije vjerovao dok mu ne posaljem sliku vozacke, a kad sam mu poslala sliku onda je poceo psovati i govoriti sta mu bi da mi sve to obeca. Rekoh mu samo: habibi, hocu kartu veceras na moj email. Koja zadovoljstina.

Sad sam u potrazi za autom, mislim da sam nasla jedno, SUZUKI je u pitanju, neko novo auto SUZUKI BALENO, onako izgleda dobro, 2017 godina, ne trosi dosta i cini mi se da je uredu za prvo auto ikad. Vi mi slobodno mozete pisati svoje sugestije, jer ja o autima bas i ne znam puno.  Ja ipak mislim da japanac ne moze napraviti zajeb, ali vidjecemo.


Ostajte mi zdravo i do slijedeceg citanja – AU REVOIR!

11.02.2017.

My baby just cares for me

 photo 16465905_10212131759192002_64110757_o_zpsm3th407m.jpg  photo 16466418_10212131762072074_1955122783_o_zpsgfnvmkpe.jpg  photo 15778323_10212131760512035_1970194213_o_zpsngpbsziw.jpg  photo 16522375_10212131760672039_1634242798_o_zps7iybgkno.jpg  photo 16523329_10212131761032048_1595067286_o_zpsez8zwz3b.jpg  photo 16491636_10212131760272029_489814484_o 1_zpsghkrbdhr.jpg

02.02.2017.

Nedime dragi, sta nam ovo rade – O jutarnjim rutinama

Danas, drugog februara 2017te godine  pika se da sam starija godinu dana. Jedna brojka je dodana ispred druge, sto samo moze znaciti da mi je juce bio rodjendan.

Nista spektakularno se nije desilo buduci da je bio radni dan, M. me je pripazio kao i uvijek te se nakon dugo vremena osjecah voljenom. Skontala sam da ni rodjendani nisu vise sto su bili, valjda kako staris to sve propada u vodu. Uglavnom, postavicu vam sliku mog rodjendanskog iznanadjenja od strane covjeka sa kojim zivim.

O necemu drugom danas zelim pisati. Vidim kako ove youtuberke, blogerke i ostale ke pisu, pricaju, pokazuju kako izvode svoje jutarnje rutine. Posmatram sebe vec duze vrijeme i odlucih da podijelim sa vama moju jutarnju rutinu.

Tokom radnih dana, alarm navijem uvijek pet-sest puta jer sam obicno preumorna i spavam ko zaklana tako da ga nikad ne cujem. Prvi bude u 5 -  taj izignorisem redovno, drugi u 5:30, taj ni ne cujem, treci Ikein sat onaj starinski zvoni u 6, to na pocetku ignorisem, onda padne sa stolica pored kreveta pa moram dici guzicu da ga nadjem jer je zvuk ubitacan, a kad ga ugasim,  vratim se jos 5 minuta u krevet da se  protegnem, jer jebi ga, rano je i napolju je mrak.

Tih pet minuta me nekad zestoko zezne, prenese me san i onda skocim u pola 7 i jebem sve sto stignem - sebi, ovom zivotu, rutini, sudbini, otprilike svemu sto mi padne na pamet. Onako nikakva, rascupana, bunovna i vjecito gladna odlazim u kuhinju, stavljam vodu na neki grijac da prokuha za kafu dok rukama trazim nesto slatko da ubacim u kljun.

Kad kafa provri, zaspem to, naspem u 2 solje onako srednje velicine i obicno pola prospem do dnevnog boravka a onda opet ide red psovki dok cistim plocice po kojima sam to prosula. I tako svaki dan.

Nekad bacim oko na telefon, vecinom ne, upalim TV cisto da neko prica ne bi li se ja razbudila a onda donosim sminku mrzeci to sto moram da se nasminkam za posao svaki jebeni dan. Kako bi voljela da izmisle neku masinu, samo zagnjuris glavu i sva sminka se automatski zalijepi za tvoje lice. To bi bilo fenomenalno.

Nakon toga odlazim opet u spavacu, budim M. ,  a on je tek naporan ujutru. Nikad nece da ustane, nekad ga izvlacim iz kreveta po 20 minuta, sve dok mi ne prekipi i onda mu pocnem psovati i vristati dok mu ne pukne film i konacno ne digne lijenu guzicu. Obavezno svako jutro mi kaze, nemoj danas majke ti, hajmo zvati sick leave.


On me ustavari najvise nervira ujutru. Uvijek na mene svali kako sam spora, kako mi treba godina da se spremim, a svoju proceduru ne vidi. U 7 sam spremna za polazak, medjutim gospodin provede neko vrijeme na wc solji, pa dok se istusira, pa dok nadje kanduru, pa dok obuce tu masku, nastima onaj sal na glavi, vec je 7:25 a ja radim od pola 8.

Jos jedna pravo zeznuta procedura desava se svako jutro. Naime, u nasem naselju, guzve su nesnosne. Svaka osoba ima svoje auto, covjece treba ti 45 minuta samo da pridjes glavnoj cesti. Medjutim, genijalna Anais je smislila plan i nasla put kroz pustinju, a on ukljucuje safari bukvalno.

Da bi usli u pustinju, moramo se popeti na neko brdasce, samo velika auta to mogu odraditi, a nerijetko i mi zaglavimo u pijesku. A onda kroz pustinjske dine dok se auto trucka, baca sa  jedne na drugu stranu, ja opet uputim par psovki ovom zivotu.

Kad izadjemo iz pustinje, svako mu jutro aplaudiram, jer valja to izvesti jebote. Neki dan zamalo nismo pokupili kamilu. Uzas.

Dok se polako priblizavamo skoli, kolona auta postaje sve veca, na kraju moram istrcavati na pola ceste jer vec kasnim, te me osiguranje svako jutro zapise. Ako se prestanem javljati na blogu, znajte da me neko auto pokupilo, il smo se zakucali u kamilu. Jedno od to dvoje.

A onda spektakl moze da pocne. Zavalim se u svoju bibliotecku stolicu ocekujuci prve studente da pocnu sa dolazcima i provokacijama. Do 8 ne radim nista, samo provjerim email i lagano pripremim google jer vec kad casovi pocnu, ja ostajem sama a tek onda pocinje prava rutina.

Ne znam kad se desilo da sam pocela citati i pratiti pravo smijesne vijesti svakog dana. Mislim da je to bilo u onom periodu kad su mi blokirali blog na poslu, pa nista drugo sem Klixa nekadasnjeg Sarajevox.com- a nisam mogla otvoriti. Tu je pocelo ludilo jebote.

Svaki dan se bukvalno nadrogiram tim crnjacima sa Klixa, a najvise volim citati komentare. Kad zavrsim sa svim tim negativnim vijestima osjecam se omamljeno bukvalno. Ne znam sto to sebi radim, jednostavno se pretvorilo u rutinu. Sva ta prepucavanja balija, cetnika i ustasa su pravo sega, a meni koja to sve posmatram sa strane, sve to lici na kolektivno ludilo iz kojeg nikad niko nece pronaci izlaz. Ne komentarisem, samo se smijem.

Razvitak tog portala je bilo pravo zanimljivo posmatrati sve ove godine. Kad god se neko sranje desi, prvo to palis da vidis sta ima. Onu deponiju od DEPO.BA ne citam, prije sam citala Radio Sarajevo, medjutim i to mi se ogadilo pravo. Avaz ne palim. Znaci Klix mi ubije sat vremena na poslu, sto je super. Skontali su valjda da sto vise pisu o Dodiku, Bakiru i onom trecem majmunu, vise ce biti komentara vise klikova, eto profita. Moraju i oni o necemu pisati.

Njihove vijesti nisu problem, smijesni naslovi i plitko novinarstvo, vec  komentari koje pomenuh da citam. Sa kojim bolesnicima sam ja zivjela, pitam se svakodnevno. Ne valjaju arapi, ne valjaju srbi, ne valjaju muslimani, ne valja Trump, ne valja Dodik, nikad nista ne valja. Samo prazne price, prepucavanja i gubljenje dragocjenog vremena. A mogli su naci kakvog posla pa vako ko ja putovat po svijetu. Al ne. Hajmo se mi malo preseravat ko je bolji, a ko gori. Zatucana plemenska logika.

Nekad kad se postidim svih tih ljudi, upalim onaj srbijanski Kurir pa mi bude lakse. Koje budaletine jebem ti. Srbin spasio svet! Srpkinja cuvala Trumpovu decu i pravila mu ustipke, on obozava nasu naciju. Hahahahah o majko mila. Svaki dan me nasmiju do suza. Evo da proberem kakav socan naslov od danas:


RADULOVIC JE POLUDEO OD KOCKE I KOKAINA.

LEGENDA SRPSKOG RUKOMETA PREUZIMA HRVATE.

ACA LUKAS: ZBOG SMRKANJA KOKAINA NEMAM CULO MIRISA!

LEPI MICA UHAPSEN SA SVALERKOM! (Who the fuck is Lepi fucking Mica???)

DZEJU JE BAS TESKO! (I naravno Dzej)

Ne mogu ljudi moji vise ovo podnijeti :D


Nakon ovih vijesti, oko 9:15 pravim kafu, uzimam cigare, stavljam slusalica u usi i idem ispred skole odmoriti mozak. U tom momentu prociscenja shvatim kako imam savrsen zivot, kako se bez razloga zalim, jer sve je neuporedivo bolje od zivota u takvom okruzenju.

Nakon svega toga pocinju casovi i zajebancije sa studentima, sve do 4 sata kad se zaputim domu svome. I sad vi meni recite, jer ja fakat ne kontam, kako one bjuti blogerke imaju vremena za jutarnju detoksikaciju, maske od svjezih biljaka sa Himalaja pomijesane sa prahom jednoroga za savrsen jutarnji ten?

 

Da mi je bit bjuti blogerka.


Haj zivjeli i sretan vam cetvrtak, meni vikend sutra. :D :D

29.01.2017.

Boje Indije

Dragi moji, postavljam obecane slike iz Indije. Uzivajte! Resort u Juznoj Goi (Park Hyatt Resort and spa)  photo 1_zps1wvnv5kx.jpg Plaza u Juznoj Goi  photo 2_zpsjkrxl2g9.jpg  photo 3_zpsfhvpc42e.jpg  photo 4_zpsxu0sbmyw.jpg North Goa  photo 5_zpssd8jd3cs.jpg Pogled sa tvrdjave  photo IMG-20160914-WA0009_zpsbq2iiwp7.jpg North Goa  photo 20160913_085930_zpsji4woyuv.jpg Zalazak sunca - North Goa  photo IMG-20160914-WA0012_zps0xmgzqvj.jpg  photo 20160913_090039_zpshg2rrokr.jpg  photo IMG-20160914-WA0013_zpsmmgw1g6k.jpg South Goa plaza  photo IMG-20160916-WA0034_zpsqfjyofvh.jpg  photo IMG-20160916-WA0040_zpsgnfmwwsw.jpg Skupo placena henna :)  photo IMG-20160916-WA0048_zpskbdz5hn7.jpg  photo IMG-20160916-WA0046_zpsgqvjwsxa.jpg

26.01.2017.

Zanzibar 2

Dragi moji citaoci, znam da su razmaci izmedju moji postova ogromni, ali jebi ga, zivot me jede, melje, ubija tako da ne mogu da stignem sve, a i u nekom sam cudnom emotivnom stanju. Danas sam polozila parking test nakog sto sam pala dva puta i sretna sam zbog toga. Vozacka se vec nazire. A sada nastavak price o Zanzibaru…

Nakon sto sam usla u natkriveni dio aerodroma, zaustavili su me policajci trazeci da vide moj pasos i vizu za ulazak u Keniju. Kad sam im objasnila da ne namjeravam krociti u Mombasu te da samo zelim na tranzit, poslali su me da sjednem na neku klupu i cekam. Srecom, gostoljubivi kakvi jesu, odmah su mi prisle tri razlicite osobe pitajuci kako mi mogu pomoci. Uskoro se njima pridruzio i policajac koji mi je rekao da mi treba boarding pass za Tanzaniju, ali da sam jako poranila tako da covjek koji radi na izdavanju boarding karata jos nije otvorio svoj stand.

To me tako podsjetilo na Bosnu, cekaj ti hanuma, dok ovaj dodje, bio tramvaj pun.

 photo 20160930_103055_zpseeo22yjq.jpg

Ali, nisam dugo cekala. Uskoro se pojavio mladic koji mi je rekao da se nista ne sikiram te da ce on samo za mene otkljucati tranzit. Otljucati???? Bukvalno je uzeo kljuceve i otkljucao velika staklena vrata. Bila su to stvarno vrata za tranzit. Unutra su bile zatvorene radnje sa suvenirima Kenije, zavoreni duty free shop, zatvoreni gate-ovi, sve zivo. On mi je rekao da sam jedina osoba na aerodromu trenutno (na tom tranzitnom dijelu, ali da se ne brinem). Onda je naglo otisao i ostavio me samu da sjedim na kenijskom aerodromu.

 Imala sam jedino neku knjigu sa sobom koju mi je ostavila Vesna prije nego sto se preselila u Maleziju, a ja sam samo mislila kako da zapalim cigaru. Uskoro se pojavio prvi cistac i ja sam ga naravno pitala da me uputi gdje mogu pusiti. Cak je i taj aerodromski cistac bio ljubazan, pa mi je otvorio vrata nekog kafica u koji sam usla, rekao mi je da mi moze napraviti kafu i da mogu dobiti internet te pusiti tu, ali da moram platiti otprilike 5-6 maraka za to. Ma moze brateeee!!!

Bilo je to ujedno najljepse tranzitsko cekanje ikad. Kad sam odcejfila, krenula sam da protegnem noge te da vidim da li cu naci onog covjeka koji ce mi dati kartu. Hodajuci pustim aerodromom, dosla sam do samog izlaza. Naravno tu su bile kucice sa aerodromskim osobljem koje je tek doslo u svoju smjenu. Jedan od njih, mladic od nekih 25 godina mi je odmah mahnuo i zovnuo.

Prisla sam mu, a on mi je najsrdacnije ponudio da sjednem tu sa njim, vidjela sam da je jako zelio da cuje moju pricu. I tako sam pocela. Pitao me je odakle sam, a kad sam pomenula Bosnu, nisam ni slutila da je ce on znati apsolutno sve o historiji nase zemlje. Odusevljeno me je pogledao a onda poceo pricati o nasoj zemlji sve do u detalje, ukljucujuci geografsku visinu i sirinu. Gledala sam ga sirom otvorenih ociju i pitala odakle on, neki policajac ili sta je vec u Keniji, u Mombasi zna za neku minijaturnu Bosnicu, kad pola svijeta ne zna ni da postojimo.

 Rekao mi je da je on ustavari profesor historije, ali da im je situacija sa poslovima slicna kao i u Bosni, tako da je zavrsio na aerodromu i bio je prezadovoljan cinjenicom da radi bilo kakav posao. Nakon toga mi je pricao o Keniji, kako je sistem sjeban, ali je su ljudi dobri i lijepo je tu zivjeti. Pitao me je kako mi vidimo njih, sta znamo o njima, zasto nema vise ljudi koji turisticki dolaze….

Pricala sam sa njim otprilike dva sata i dok sam ziva necu zaboraviti tu ljubaznost i ogromni osmijeh na njegovom licu. Momak koji mi je trebao dati kartu je uskoro dosao i rekao da se niko nece pojaviti taj dan i da moram uci u Mombasu ukoliko zelim da uzmem svoju kartu. Vize nisam imala, ali me je moj novi drug pustio da udjem na njegovu odgovornost. Nakon ovog cina i cjelokupnog iskustva u Keniji, obecala sam se vratiti i to vrlo rado. Do danas, Kenija je na listi mojih zelja.

Ukupno 5 osoba ukrcalo se u mali charter avion za Zanzibar. Ja sam bukvalno jedva usla jer je plafon jako nizak, a ja hvala bogu masala. Do mene je sjela neka zena sa jako cudnom nosnjom, a ostali putnici su nosili iste takve odore.

Ona me odmah pocela daviti svojom zivotnom pricom, a ja sam samo zeljela doci do M-a. Sjecam se u tom periodu mi je cak i nedostajao. Koliko sam ga samo zeljela vidjeti. Boze, gdje se to izgubilo? Da li je on ubio svaki osjecaj u meni?

Prica te zene rodom iz Dar Es Salama, porijeklom iz Indije, koja obitava u Svedskoj (kako komplikovano) je polu-zanimljiva, ali cu je preskociti ovdje jer nisam mogla nikako izguglati o kojem se plemenu radi, a ona mi je sve to fino objasnila.

Uglavnom, pogled iz aviona je bio nesto neopisivo. Ljepota, plavetnilo mora, zelene palme ispod nas.Kako smo se priblizavali aerodromu ja sam bila sve vise ocarana ljepotom ispod, sada, kada u svojoj glavi vrtim slike hvata me neka nostalgija i zelim se vratiti. Postoji jedan najgori aerodrom kojeg sam vidjela, a to je onaj u Zanzibaru. Tu cak nema ni zidova, vec samo neke rusevine, kofere bacaju na pijesak, a red za vizu je bio predug. Viza za nas je visa on arrival. Postave samo par nekih glupavih pitanja, a onda je stampaju na licu mjesta i lijepe u pasos.

 Provela sam tu sigurno sat i po cekajuci da se te bezazlene administrativne stvari zavrse. Prije nego sto sam se zaputila u ovu avanturu molila sam ga da mi posalje taksi na aerodrom, istog onog kojeg je njega odbacio do hotela, ali kako to biva, zajebe me i razocara uvijek kad ga ocajnicki trebam. Nema veze, nasla sam nekog vozaca cim sam zavrsila sa vizom. Nosio je kanduru, istu tradicionalnu nosnju koju nose u Emiratima i bio je presretan sto sam mu prisla. 50 dollars till hotel, ok? Good price for you, you very pretty. Moze brate, samo hajmo.

Sjeli smo u auto i onda je realnost pocela isplivavati na povrsinu. Ne mogu reci da na Zanzibaru postoje ceste, bio je to jebeni makadam, voznja duga 2 sata sa aerodroma do hotela. Na tom putu moj vrli vozac je prvo stao da naspe gorivo (kao da to nije mogao uraditi prije nego pokupi musteriju???) a u jednom momentu, usred nekog grmlja sa majmunima koji su skakali posvuda je zaustavio auto i rekao da mora pisati. Ono sto sam vidjela na putu sa aerodroma do hotela bilo je slicno onome sto sam vidjela u Indiji, samo sa crncima. Vidjela sam cak i jednu svadbu. Ali ipak, ono sto sam vidjela do tada bilo mi je nekako milo, drago, nije bilo onog straha i odvratnog osjecaja poput onog u Goi.

Sjecam se kako sam bila uzasno umorna i kako sam jedva drzala oci otvorenim. Morala sam ostati budna, nije dolazilo u obzir da odspavam na putu do hotela koji je izgledao kao vjecnost. A onda smo konacno stigli pred veliku drvenu kapiju. Bila su to vrata hotela. Na recepciji su me docekali ljudi obuceni u laganu ljetnu bijelu odjecu, sve je licilo na san. Hotel je bio predivan, takvu prirodu, to zelenilo, palme, more, pijesak je nemoguce opisati tako da cu prepustiti slikama da pricaju za sebe. Kad su konacno shvatili da je neko vec tu i da se ja pridruzujem, rekli su mi da je M. rekao da ce biti u baru na plazi, a gdje drugo? Medjutim, kad sam krenula do plaze i stigla cak do prve palme, vidjela sam njega kako mi ide u susret. Prisao je i zagrlio me jako, a ja sam opet osjetila da sam na sigurnom…

 photo 20161001_091124_zpspvrno5c4.jpg  photo 20161001_091136_zpsnkn5bdch.jpg  photo 20161001_091136_zpsnkn5bdch.jpg  photo 20161001_125627_zpsmpfyvxjm.jpg  photo 20161001_173617_zps4s6ap4n5.jpg  photo 20161001_181410_zpss7fe9mnl.jpg  photo IMG_20161002_114910_zpsy5cvf8od.jpg  photo IMG-20161001-WA0050_zpspsvq4dca.jpg  photo IMG-20161001-WA0035_zpsscxwy9ob.jpg

15.01.2017.

Zanzibar – zemlja snova (polazak-dio prvi)

Moj prosli post je bio u najmanju ruku negativan, a da vam se iskupim za taj izliv losih vibracija, odlucila sam sa vama podijeliti jedno od ljepsih putovanja moga zivota koje se desilo krajem septembra i pocetkom oktobra sada vec prosle godine.

Samo sedam dana nakon naseg povratka iz Indije, desila se velika kriza u stanu Anais Nin u jednom pustinjskom naselju. Naime, M. moj drug i saucenik u putovanjima je u potpunosti poludio i rekao kako mu se gadi Dubai i ovaj zivot i kako trebamo iskoristiti 4 dana i opet negdje pobjeci. Ja sam mu govorila da je lud, da smo se tek vratili iz Indije, da ja ne mogu uzeti taj cetvrti slobodan dan, da je njemu lako jer je on lokalac i radi za vladu i sta sve ne…

Jos ranije smo razglabali o tome da je red da se posjeti Afrika, on je pricao o safariju, a ja sam mastala o bijelim plazama Tanzanije. Ipak, nisam zeljela rizikovati posao i izlagati se jos vecem minusu na kartici samo zbog par dana bijega na novi kontinent. Ali kako to vec biva, ova vodolija nije mogla drzati dupe na jednom mjestu, vec popustih pritisku okoline – ali da se razumijemo: jedva.

Tu noc M. je dosao oko 10 navece u stan, sav nervozan i usplahiren. Usao je u kuhinju, napravio nam pice i sjeo ispred mene rekavsi: "Ja idem, odlucio sam. Cak sam i na poslu javio da me nece biti sutra."

Ja sam na to burno reagovala, govorila da je budala, da nije bukirao kartu ni hotel i u tom momentu cinilo mi se da sam ga uspjela odgovoriti. Vraga. U ponoc je bukirao kartu, a samo sat vremena kasnije nazvao je taksi i zaputio se na aerodrom. Kako da vam opisem moj sok? Kako da vam docaram gorcinu u meni kada sam samo pomisljala o tome kako cu ja sutra na posao a on ce se izlezavati na toplom zanzibarskom pijesku? Karta koju je bukirao bila je tranzitna, tako da je prvo otisao u Etiopiju, a nakon toga se zaputio u Tanzaniju.

 

Dok sam pokusavala zaspati tu noc, on mi je slao poruke sa aerodroma, provocirajuci me, a ja sam kako to biva, nasjela na provokacije. Ujutru sam otisla na posao, cijeli dan se mucila, brinula za njega jer se nije javio sve do 6 sati popodne. Kad sam se vratila nazad u stan pomislila sam kako naredna tri dana moram sjediti u pustinji sama, bez igdje ikoga, a vec u slijedecem momentu sjedila sam pred laptopom a ruka je sama bukirala kartu za Zanzibar. On nije znao da dolazim.

Buduci da ni ja nisam nasla direktnu kartu, najbolja moguca opcija bila je bukirati let za Keniju, a nakon toga iz Kenije letjeti direktno za Zanzibar. Ono sto me je pomalo brinulo bila je cinjenica da moram letjeti Ruanda Air kompanijom, a kako nisam imala iskustva sa africkim aviokompanijama, bila sam pomalo skepticna. Sa razlogom.

Sjecam se da sam tu noc bila umorna i nervozna. Spakovala sam osnovne stvari, bukvalno sve natrpala u torbu, nazvla taksi i javila se M.-u govoreci da sam spremna da mu se pridruzim. On mi je u medjuvremenu slao slike Zanzibara i naseg hotela a ja nisam mogla docekati da konacno budem tu. Zaborah napomenuti da je i on bio poprilicno sretan sto dolazim jer nije zelio provesti tri dana u raju sam.

Bio je to drugi put da putujem sama, bez njega. Prvi put se to desilo kad sam zavrsila sama i uplakana u Bangkoku. No o tome drugi put.

Priznajem, bila sam nervozna pred sami put. Neki glupi strah se uvukao u moje kosti, strah od cega - ne znam, od necega drugacijeg sto je ustvari Afrika.

Vec na aerodromu avantura je pocela. Check inn je protekao glatko, a u busu koji nas je trebao odvuci do aviona, meni je prisao neki visoki crnac (koristicu ovu rijec jer je realno svi koristimo, mada ono znate Afrikanac) i poceo dijeliti komentare kako sam lijepa, vaka’ naka’ i mogul mu dati broj. Nekako sam ga se rijesila, a vec nakon 2 minuta prisao mi je drugi tip trazeci isto.

Bojala sam se s kim cu sjediti u avionu, ko ce me maltretirati satima, svasta mi je prolazilo kroz glavu. Da stvar bude smjesnija, bila sam jedina bjelkinja u avionu. Svi putnici, ukljucujuci clanove posade bili su afrikanci, a samo 2 putnika bili su Indijci. I gle cuda, mene je zadesilo da sjedim pored Indijaca.

Dok sam posmatrala velike africke guzice raznih zena koje su paradirale pred mojim ocima i zeljele biti primjecene od strane ostalih putnika, mislila sam u sebi kako sam jebeno lose srece. Od svih ljudi na svijetu ja dobijem dva Indijca koji usput smrde za medalju. Kasnije sam promijenila misljenje i zahvaljivala bogu to sjedim pored Indijaca, a evo i zasto:

Nakon sto smo poletili sa aerodroma u Dubaiju, primjetila sam preseksi osoblje Ruanda Aira. U tom momentu nisam ni pomisljala na M.-a u Zanzibaru, vec sam zeljela sto vise pariti oci i upijati ljepotu ispred mene. Visoki, zgodni, misicavi crnci u uskim tamno-plavim uniformama i sa zubima poput bisera prolazili su pored mene. Posebno mi je jedan zapao za oko, svaki put kad bi prosao nasmijao bi mi se, a vidjela sam da me potajno gleda iz daljine. Gledala sam i ja njega, jebi ga, nisam slijepa da ne vidim :D

U jednom momentu mi je prisao tako blizu da pita da li mi nesto treba, a jedina dobra stvar u tom momentu je bila sto sam sjedila, jer da sam stajala sigurno bi mi se noge odsjekle. Mirisao je tako dobro, priblizio mi se i njezno osmijehnuo, a ja sam se postidila i zarumenila poput djevojcice.

Medjutim, da ne bude sve tako idilicno, samo dva sata nakon polijetanja, desila se drama enormnih razmjera.

U jednom momentu zaculi su se krici, jauci, ljudi su poceli vristati i nastala je opsta ludnica u avionu. Vidjela sam flase kako lete, paketi sa hranom, satovi a uskoro je bilo jasno da su se dvojica putnika potukla, bukvalno saketali su jedan drugog, zene su vristale a bebe plakale. Osoblje i osiguranje u avionu su uletili u taj metez, ubrzo je dosao i pilot, tako da da se nije znalo ko pije ko placa.

Mislim da nikad nisam vidjela da se neko pobio na tako agresivan nacin jos u avionu, za vrijeme leta. Osiguranje je uhvatilo jednog covjeka, par njih su ga pokusali savladati, a onda su mu stavili lisice na ruke i zavezali ga za zadnje sjediste u avionu. On je urlao, vristao, ispustao neke neprirodne krike a onda je jedan covjek iz osiguranja prisao i bukvalno mu rukama rasirio usta, a ovaj se gusio u sospstvenom bijesu.

U svoj toj drami, meni je jedna stvar pala na pamet, tacnije jedna scena iz filma Nicija zemlja – ono kad su dvojica vojnika negdje na liniji, komadant otisao da ‘javi u stab’ sta je bilo i sad oni sjede, rat je, stanje kriticno u Bosni a u jednom momentu on govori: ‘Ajooj sranja u Ruandi’.

Tako je bilo i meni. Sve sto sam izgovorila bilo je "Ja sranja u Ruandi". I bi sranje. Ova dvojica Indijaca koja su sjedila do mene pocela su cak i pricati sa mnom na prelosem engleskom:

"This no good. This plain. No, man, no do this."

"Not ok, man."

Bas vala, nije bilo okej nikako. Jesam li se prepala? Iskreno lagala bi kad bi rekla da nisam, ono, umjereno. Medjutim, moj crni vitez mi je odmah prisao i pitao jesam li dobro, sta hocu da mi donese, da se ne bojim, da je to normalno sa takvom vrstom ljudi. Pitala sam ga koja je to vrsta ljudi a on rece: ma ovi supci Nigerijci.

 

Srecom uskoro smo sletili u Keniju, ne u Nairobi, vec u Mombasu –  grad na samoj obali. Ja sam tu trebala ici na tranzit a nakon toga za Tanzaniju. Iako sam mislila da ce nakon prethodno opisane drame avion prinudno sletiti, zavezani putnik bio je poprilicno miran kad je vojska uletila u avion sa ogromnim puskama, a ubrzo je nasilnik napustio avion i bio uhapsen. Ja sam se pozdravila sa Indijcima i zakoracila u Keniju, gdje sam bila jedini putnik na tranzitu.

O Kenijskom gostoprimstvu, najboljem utrosenom vremenu na aerodromu, do leta malim charter avionom do Zazibara - u narednom postu.

Stay tuned.

 

11.01.2017.

Kad ustanes na lijevu nogu

Danas sam se htjela javiti malo duzim postom na blogu o posljednjem putovanju u Europu, ali sam skontala da mi je bas mrsko naglabati o tome, kad postoji million stvari koji mi se vrzmaju po glavi pa bi radje o tome. Evo za pocetak, jedna od rijeci koje tesko izgovaram bez da pogrijesim ili zamijenim slova je VRZMATI- VRMZATI, no nebitno.

 

Elem, moje putovanje u obliku sve popularnijeg vloga ce biti objavljeno na Youtubu.

 

Sad sam pokusala kreirati novi blog na blogger.com i ja jednostavno ne mogu vjerovati da sam ikad otvorila blog na blogger.ba jer je sve toliko komplikovano, postaviti sliku i video, moras se zajebavati kopirati nekakve linkove, a tamo klik klik i sve je jednostavno objavljeno. Mene smorise ove postavke, ne mogu vam pokazati nijednu sliku, ne mogu staviti licni video, ma nista apsolutno.

 

Druga stvar, pola ljudi ovdje je kao anonimno, sto je u danasnje vrijeme boga mi malo i smijesno. Sto da se ‘krijemo’, danas svako ogoli dusu javno vrlo rado. Nije da ja sad nesto krijem pa da moram biti anonimna. Ne moram brate, mozete me znati.

 

Pola ovih bloggera ovdje vjerovatno ima Instagram profile gdje objavljuju svoje slike i skupljaju lajkove, a ovdje nece da pokazu sta su i ko su. Mislim, nije da me interesuje plaho da vam kazem, ali eto. Nekako mi je sve dramaticno na ovom bloggeru. Gledam ovu listu najpopularnijih bloggera, pola njih neka djecurlija dijeli pateticne ljubavne savjete, pola njih religijskog sadrzaja, neke sure sta ti ja znam. I ti ljudi su kao top. Ma hajte molim vas.

 

S druge strane, ovi pametni, svi su ukinuli blogove ili pisu jednom u sto godina tako da je ova .ba domena po meni izgubila smisao. Kad poprave platformu mozemo razgovarati.

 

Ja sam rado citala neke blogere ovdje, fakat ste mi dragi, popravite mi sumorna jutra u biblioteci. I jos to mi je draze, sve je na nasem jeziku, nekad mi se cini da cu sve zaboraviti jer ga ne koristim, moj prvi jezik je sad engleski. Koristim ga vise nego bosanski, to je moja svakodnevnica.

 

Elem, hocu da se prebacim na blogger.com jer ne mogu vise gubiti zivce. Ako vas ima tamo, saljite mi linkove svojih blogova da vas mogu pratiti. Ovdje cu sad za sad jos uvijek dolaziti jer jebi ga, dosadno mi je na poslu :D

 

Ne znam jos uvijek da li da pisem na engleskom ili bosanskom, tu nema nista cudno kad ne znam ni sta cu sa svojim zivotom. Zbunjola totalna. Saljite prijedloge i sugestije.

 

Sve nesto kontam da mi je raspolozenje danas na nezavidnom nivou pa je i ovaj post sav takav – nikakav.

 

Ako uhvatim vremena i smognem snage, objavicu sta bolje.


Sta ima kod vas?

 

20.12.2016.

Incredible India

Dobro jutro. Danas mi je doslo da pisem o septembarskom bijegu u Indiju. Iako bi trebala pratiti hronoloski slijed dogadjaja: Sarajevo, Thailand pa tek onda Indija te na samom kraju Zanzibar, okruzena mnogobrojim indijcima i njihovom pricom o svetoj im zemlji, odlucih da podijelim svoje misljenje o nama dalekoj i egzoticnoj zemlji.

Kad sam bila mladja, uvijek sam zeljela da idem u Indiju. Po meni je to bila misticna zemlja, Taj Mahal, slonovi, tradicionalna nosnja – sve tako strano prosjecnom bosancu. Moje misljenje o Indiji i indijcima se promjenilo kad sam se preselila u Dubai. Ovdje, iako postoji veliki miks raznih nacionalnosti, indijci prednjace, je im je najzgodnije pobjeci u Dubai, imaju puno direktnih letova, a male pare koje zarade ovdje znace puno u samoj Indiji. Gledala sam neke dokumentarce gdje obicni radnici u Dubaiju imaju ogromne vile u Indiji i vaze za bogatu i uglednu gospodu.

 

Zaslijepljena svjetlima velikog grada, laznim luksuzom i sjajem, na pocetku mog zivota na Bliskom Istoku, u vrijeme kad sam jos bila neki ludi sanjar, ambasador dobre volje, u fazonu mir i ljubav za cijeli svijet, zalila sam jadne indijske radnike na gradjevini u Dubaiju koji se preznovaju na plus 50, radeci teske fizicke poslove za minimalac od kojeg ne mogu sebi priustiti ni stan, vec zive u takozvanim labor campovima, dijeleci sobu sa jos 20 drugih indijaca.

Koja sam ja budala.

 

Nakon par mjeseci, ogadili su mi se i vise ih nisam zalila. Toliku nekulturu i seljakluk ja u zivotu nisam vidjela, zvacu neki crveni duhan i pljuju gdje god stignu, dok nisu uveli zakon da se to vise ne smije raditi jer su unistili ceste svojim hrakanjem. O higijeni ne bi da govorim, niti o jeftinoci na koju pristaju iako ne moraju. Uglavnom, da sumiram: rijec je o poganoj naciji. Cast izuzecima koje ja nisam imala priliku upoznati.

 

Oni bogatiji s druge strane toliko puste jezicinu  i bore se za svoja prava, a ti ga nikad ne mozes ozbiljno shvatiti, jer jebi ga, kad uporedis sebe sa njim kazes hvala ti majko sto si me rodila u Bosni na brdovitom Balkanu. Toliko.

Eh sad, mi smo dobili par slobodnih dana u septembru, ne sjecam se sta je bilo, moze bit Bajram, te tako odlucimo da skoknemo do Indije koja je jel, blizu, samo tri sata leta da se uvjerimo u to sta je Indija.

 

Nismo izabrali velike gradove kao sto je Mumbai ili New Delhi, vec odluka pade na jedan od najljepsih dijelova Indije, samu obalu, mali otok imena Goa.

 

Kad gledate slike po Internetu, pomislite jebo mater raja na zemlji, jel to moguce. Medjutim, realnost je malo drugacija. Evo kako je isla procedura dolaska u Indiju, tacnije na Gou.

Sam otok je bio portugalska kolonija, kasnije su se indijci izborili za taj komad zemlje, ali se portugalska kultura sudeci po slikama koje sam ja pogledala jos uvijek nazirala. Neki od njih su dobili portugalske pasose, vecina stanovnista je krscanska a ne hindu, iako po mom vidjenju, sve je to u pet deka tamo.

 

Buduci da skoro svima treba viza za ulazak u Indiju, fala bogu, trebala je i meni. Procedura je bila stvarno jednostavna, ukoliko imate residence vizu za Dubai, sto ja imam, onda se lako moze dobiti viza za Indiju sa bosanskim pasosem. Sve je online, fino se aplicira i plati, i u roku od 2 dana najvise, viza stize na mail. Meni je stigla za jedno 2 sata.

 

Kao sto rekoh, let do Indije bio je kratak. Rano ujutru samo sletili u Gou, otprilike oko sest ujutru sto je bilo dobro vrijeme jer smo zelili izbjeci potencijalnu guzvu. Kako je Goa podijeljena na sjeverni i juzni dio, mi smo odlucili posjetiti oba. North Goa je onako ludji dio, sa raznim rave partijima, mjesto koje je poznato po hipijima koji su doputovali iz raznih dijelova svijeta i zapoceli svoj zivot na sjevernim plazama otoka. South je mirnije mjesto, sa lijepim plazama, bez puno drame, onako mjesto za odmor. Samim tim je i skluplje, tako da tamo necete sresti onu vrstu indijaca koju cete vidjeti na sjeveru.

Kako nismo zeljeli eksperimentisati sa hotelima, tj. mene je bilo strah raznih bubasvaba, ajkula, drakula i cega sve ne, bukirali smo stvarno dobre hotele, zeleci se osigurati na taj nacin od raznih nelagodnosti.

 

Za sjeverni dio odluka je pala na Taj hotel, a za juzni na Park Hyatt Resort and Spa (sve se to moze vidjeti na bookingu). Taj je inace indijski lanac hotela, u Dubaiju ih takodje ima i vaze za luksuznije hotele.

 

U jednom od svojih prethodnih postova sam ismijavala sarajevski aerodrom, ali to je samo zato sto do tada nisam posjetila Indiju a kasnije i Zanzibar. Nakon ovih aerodromskih iskustava, mogu reci da je sarajevski sasvim pristojan. Miris ili bolje reci smrad mema, vlage i urina docekali su nas kad smo konacno sletili na Goanski aerodrom.

 

Nakon toga, aerodromski sluzbenici su nas uputili u neku vrstu improvizirane odvojene prostorije. Zidovi su bili sklepani tek tako, od nekog tankog gipsa. Kretajuci se prema toj prostoriji gledala sam u tmurno nebo koje se naziralo na velikim rupama na plafonu. Golubovi i vrane su bili posvuda, kao i njihov izmet. Nekoliko britanaca, nekoliko arapa i ja kao jedina bosanska upuceni smo da zauzmemo mjesto na stolicama koje su me podsjetile na one kakve sam vidjala u domovima zdravlja. Ispred nas nalazila su se dva pulta sa dvojicom sluzbenika, kao i razni skeneri uz ciju pomoc su uzimali otiske prstiju, skenirali oci…

 

Procedura je trajala jako dugo. Konacno sam dosla na red i ocekivala reakciju gospodina koji mi je provjeravao pasos. Nikad mi se nije desilo da sam na aerodromu a da se ljudi ne iscudjuju nasem pasosu ili da ne pitaju sta je ovo, gdje je ova zemlja, kto je ta da prostis. Tako je bilo i ovaj put. Prvo nije mogao izgovoriti ime zemlje, a onda me pogledao i rekao: "Aaaaa Boston, Boston, America? "

 

Pomislih u sebi: "dabodga Amerika haveru, I am from BaZniA".

 

Samo par koraka nakon pasoske kontrole, nakon sto sam preuzela torbu, nalazila sam se na izlazu iz aerodroma. Teska sparina, tmurno nebo i miris duhana docekali su me u Indiji. Vidjela sam na stotine ljudi, svi su negdje zurili, lokalni sumnjivi momci vrebali su nas turiste koji smo dosli na stranu teritoriju te smo ocajnicki trazili prevoz do nasih hotela.

 

Nas je cekao vozac iz hotela, prevoz je bio ugovoren, a dok je on otisao po auto jer nas je dugo cekao te je u medjuvremenu parkirao, ja sam iskoristila momenat i zapalila cigaru o kojoj sam ceznula tako dugo.

 

Uzivajuci u prvom dimu, osjetih da mi neko vuce torbu. Pogledam, neki indijac  pokusava da mi uzme torbu, da je kao stavi u auto jer ce mi dati prevoz. Onako preplasena, govorim mu da ne treba i da vec imam ugovoren prevoz. On se na to osmijehnuo a onda me pitao: "Dobra ti ta Louis Viton torba, znas da ovdje zive tolike seljacine da niko ni ne zna koja je to marka."

 

M. koji je stajao pored mene mu rece da je torba laznjak te da smo je kupili na Thailandu za male pare, ali njemu nije smetalo. Na momenat mi se ucinilo da sam vidjela bljesak dolara u ocima indijca. Vozac je konacno stigao, a indijac sa dolarom u ocima je iskoristio priliku, brzo otvorio gepek te stavio torbe unutra. Zatim je dosao do nas i trazio pare za tu uslugu. Nismo mu dali nista.

 

Put do hotela bio je dug. Goa je bila svjeze okupana kisom, ali cak ni ta kisa koja je padala cijelu prethodnu noc nije uspjela saprati jad i cemer koji se mogao vidjeti na svakom cosku. Uvijek volim iskoristi put od aerodroma do hotela u opazanju okoline, krajolika i ljudi koje smo sretali. Tako i ovaj put. Samo pet minuta voznje bilo je dovoljno da shvatim da slike Goe koje se prodaju pod logom "turisticki raj na zemlji" nemaju veze sa mozgom.

 

Prvo, saobracaj je ludjacki. Tu nema pravila, svako vozi kako hoce, nema semafora, rukama zaustavljaju jedni druge. Krave su bile posvuda, ukljucujici i cestu. Svaki put kad bi krava stala ispred nas vozac je gasio auto da gospodja prodje. To me je izludjivalo.

Velike gomile smeca bile su oko ceste, oko trosnih kucica uz cestu, ma posvuda. Svinje su jele iz tog smeca, djeca su se igrala u istom.

 

Vozaci su bili nesto najodvratnije sto sam dozivjela. Bukvalno, ceste Goe bile su javni toalet, a svako malo neko je zaustavljao auto i vrsio nuzdu bez nekog skrivanja. Smrad urina je tjerao suze na oci.

 

Medjutim, nakon tog "urbanog" dijela Goe, presli smo u ruralniji. Prasuma, ocean i neka tropska atmosfera (iako je bila sezona monsuna tj. kisa) izbrisali su prvenstvenu sliku Goe u mojoj glavi.

 

Ipak, mogu reci da ljudi jako siromasno zive, ni sama ne znam od cega. Otok kao otok je predivan i sasvim je jasno zasto su portugalci ikako dosli tu, medjutim indijci su unistili sve sto je vrijedilo. Od portugalske arhitekture do prirode koju su zatrpavali gomilama smeca. Tuzno stvarno.

 

Konacno smo stigli do hotela. Strazari sa puskama su cuvali ulaz u hotel. Taj me prizor malo sokirao, pomislih u sebi, joj Anais sto ti ovo treba u zivotu. Nakon sto su se kapije otvorile, usli smo u ogromno predivno uredjeno dvoriste hotela, a prije samog ulaska u lobi, morali smo proci kroz skenere, iste one kao na aerodromu. Kad sam ih pitala zasto, rekli su mi da su to uobicajne mjere sigurnosti.

 

Hotel je bio stvarno lijep, ali kako smo dosli prerano trazili su nam dodatne pare da bi mogli poceti koristiti prethodno bukiranu sobu. Na to nismo pristali naravno, vec smo odlucili otici na dorucak u restoran na samoj plazi pored okeana. Prije toga smo malo prohodali plazom i istrazili sam resort.

 

Plaza je bila ogromna sa grubim pijeskom poput onog na Sri Lanci. Nije bila privatna, vec javna, ali bez obzira na to, bila je poprilicno pusta s obzirom na doba godine. Ono sto me je toliko razljutilo jeste silno smece koje bacaju gdje stignu.  Imas tako fenomenalnu prirodu, ocean, plazu i ti opet seljak bacis flasu, dodjes da jedes i ostavis gomilu smeca iza sebe, a onda ocekujes da turisti pohrle i da tebi sezoncu ostave gomilu para. Nece moci.

 

Bilo kako bilo, nakon obilaska hotela, pustili su nas da cekamo jos minimalno pet sati do momenta kad su nam dali kljuceve nase sobe. Mi smo bukvalno spavali u lobiju, kako kakvi prosjaci, mrtvi umorni. Konacno smo dosli do sobe koja nije bila cemu, ali sta da se radi.

 

Nakon kraceg odmora, trebalo je obici sjeverni dio Goe, a meni se iskreno nije ni izlazilo iz hotela. Kroz glavu mi je prolazio onaj covjek iz osiguranja sa puskom u rukama, cim je puska tu, to mora nesto znaciti. Ipak, obisli smo neka mjesta, nisam bila posebno odusevljena. Na kraju dana smo uzivali u spektakularnom zalasku sunca uz neko domace indijsko pivo. Jedina lijepa slika dana bilo je to ljubicasto nebo iznad nas.

 

Ono sto moram jos napomenuti jeste da nisam bas tolika stipsa pa sam dozvolila jednoj djevojci na plazi da me bukvalno odere za henu. Nacrtala je dobro, medjutim naplatila mi je trostruku cijenu od one u Dubaiju, a u meni se probudio onaj ambassador dobre volje kad mi je slozila neku pricu o svom tuznom zivotu. Jednom budala, vazda budala.

 

Malo je iritantan taj konstantni prilaz ljudi, ne mozes se opustiti nigdje. Prilaze ti svuda, u restoranu, u prodavnici, na plazi, bilo gdje… Sve ce ti ponuti i uraditi za lovu i nije ih sramota bilo cega.

 

Prljave hipije, pardon djecu cvijeca, sam vidjela, ali ne u tolikoj mjeri kako sam to zamisljala. Ipak, pomalo mi se gadio taj dio Goe, pa sam jedva cekala da idemo na jug i bila sam upravu. Put je bio poprilicno dug, nekih 2 i po sata voznje po jako losim cestama. Opet krave, pisonje i sve ono sto sam prethodno opisala.

 

Medjutim kad smo stigli u Park Hyatt Resort and Spa Goa, ostala sam odusevljena. Iako se do samog ulaza u hotel prolazi kroz neku indijsku mahalu, psi lutalice te prate i neka sumnjiva lica koja pokusavaju prodati losu travu, usluga i ljepota tog dijela me odusevila. Ponovo smo prosli kroz skener (ocito je to pravilo za sve hotele) i bukvalno usetali u mali dio raja na zemlji. Ako se ikada nadjete u Indiji onda je ovo hotel u kojem zelite odsjesti.

 

Ogromno zdanje sa hektarima vrtova i nevjerovatnom plazom izbrisali su sva losa sjecanja na sjeverni dio. Dok smo setali plazom, kisa je padala, neki covjek je prisao blizu nas i bacio gomilu cvijeca u ocean, bio je to nekako poseban momenat.

 

Zaboravih napisati jos nesto o hrani. Iako ja nisam ljubitelj indijske hrane, moram reci da je hrana bila sasvim okej, a najvise mi se svidjela butter chicken i neki njihov tanki hljeb. I sad nekad pomislim na to jelo. Ili je to zato sto sam poguzija, ko ce znati.

 

Buduci da sam bas prosirila ovaj post a put nije bio tako dug, stacu ovdje, mislim da ste razumjeli poentu. Nadam se da nisam nikog demotivisala i obecavam da ce post o Zanzibaru biti puno pozitivniji, zato sto Tanzanija jeste jedno pozitivno i netaknuto mjesto. Sam put je bio nesto nezaboravno.

 

Ipak, jos uvijek zelim posjetiti Taj Mahal i sigurno hocu, a do tad treba uzivati u malo drugacijoj varijanti i nadati se uspijesnom predstojecem putu u Europu (Prag,Kopenhagen, Amsterdam), ipak je ostalo jos samo 2 dana…

 

P.s

Slike zamisljajte jer je ovdje toliko naporno postaviti sliku da mi se povraca i kontam preci na neki drugi blogger gdje nece biti toliko komplikovano postaviti jednu jebenu sliku u normalnom formatu.

 

 

 

08.12.2016.

Crtica iz radne svakodnevnice

Prije nego sto pocnem pisati o svojim putesvestijama, moram se pozaliti na studente koji me iznova bukvalno izbacuju iz cipela. Ova godina mi je puno teza od prethodne buduci da sada drzim i casove engleskog citanja za 7,8 i 9 razred, sto je skoro pa nemoguce sa ovakvim studentima.

 

Sto je najtuznije, niko mi ne vjeruje koliko je tesko. Pogotovo jer je vecina studenata iz Egipta, Sirije, Jordana i Palestine, manji procenat lokalaca i Iranaca te drugih koji su raznih europskih nacionalnosti. Najgore mi padaju casovi sa 9 razredom. Znam da su vec duboko zagazili u pubertet, opsjednuti su seksom, cesto mi dobacuju na arapskom sta bi mi radili, daju komentare o mom izgledu, totalno ignorisu sve sto im kazem, a kad im se obracam ne gledaju me u oci, vec u one druge oci: citaj sise.

 

Prvi cas su dosli totalno nespremni, a kako nisu imali nikakvih knjiga, dala sam im neke knjige iz biblioteke samo da prestanu pricati. Jedan student je uzeo knjigu Uranus, o planeti Uran. Nakon toga su su poceli sa zezancijama da bi na kraju skontali da je Uranus vrlo slicno rijeci Anus, tako da je on poceo vristati: Miss, I like your anus.

 

Sistem ove skole je jako los i ma sta studenti uradili, bivaju suspendovani samo na par dana, tako da to njima dodje kao mini godisnji odmor. Od nemoci, ljutnje, bijesa nisam vise znala sta da radim. Obratila sam se sefici odsjeka za engleski jezik, inace pretiloj Irkinji, koja mi je samo rekla: deal with it. Jebem ti majku, you deal with it.


Na kraju je prihvatila da mi posalje mail u kojem ce im zadati neke eseje, a ja sam se stvarno ponadala da ce ih uspijesno napisati i da ce me konacno ostaviti na miru, te da necu slusati konstantnu dreku sat vremena. I tako, naivna Anais se pripremila jutros, isprintala zadatke, stavila njihova imena, oduzela tablete koji i inace samo sluze za igru, te im objasnila sta trebaju odraditi.

 

Oni su mi po prvi put uredno predali tablete, ali se dreka i cika nastavila sve do samog kraja casa. Jedna studentica, krajnje odvratne face mi je opsovala nesto na arapskom, ja sam njoj na bosanskom sasula sve sto mi je palo na pamet (naravno u sebi, kakav profesionalac), drugi su vristali booootyyyy, a ja sam samo cekala zvono da konacno vidim na osnovu eseja sa kakvim ja to debilima provodim dane.

Pet minuta prije zvona pokupila sam radove, a imala sam sta i vidjeti. Pola radova je isto, bukvalno su od rijeci do rijeci prepisali jedni od drugih, druga polovina nije ni pocela esej a treca polovina se samo zajebavala pisuci neke nebuloze. Medjutim, jedan rad me je totalno razbjesnio i njega prenosim u cjelosti. Zadatak je bio napisati narativni esej na temu "The Last Hurdle". Evo sta sam dobila kao odgovor:

 

On a rainy day, in the graveyard I was looking at my friend’s grave. Then suddenly, a light came out of nowhere then I hear the Sheikh shouting: "SHAYTAAAAAN – HE IS HERE!!!" and than I see a hall with two tennis balls. There was a sign saying:" Use these as Akram’s birthday present…"

I was like: what the hell???

I felt like Shaytan was touching my shoulder then I turned back to see Marwan shouting to mu friend Rouchdi: "Booooootttyyyyyyyyyyyy".

Than I shout: 

 

Bismillah

 

-ir-Rahman-ir-Rahim (ovo je bilo napisano na arapskom)


 

Kakve veze sa humorom ima sejtan, guza i svi ovi njegovi drugovi nikad necu saznati, medjutim bila sam toliko bijesna da sam otisla novom zamjeniku direktora i pozalila se. Inace se nikad ne zalim ni na koga jer znam da nista ne pije vode, ali vise nisam mogla trpiti ova maltretiranja. Inace novi zamjenik direktora je Lebanonac, onako srednje visine, plavih ociju i plave kose. Saslusao je sve sto mi je bilo na dusi, a onda mi tako fino odgovorio na sva pitanja da sam se osjecala sretnom da konacno pricam sa nekim razumnim. Dokle tako, vidjecemo. Na kraju mi se zahvalio sto sam dosla bas u njegov ured i da su mi vrata uvijek otvorena za bilo kakvu vrstu poteskoca.

Jebote, ja sam shvatila koliko mi nedostaje razgovor sa normalnim ljudima u ovom okruzenju. Zaboravih reci da me pitao odakle sam. Kad sam mu rekla da sam iz Bosne, blago je sageo glavu i romanticno se nasmijesio. U prvi mah sam pomislila – wtf neko je konacno cuo za Bosnu, ili je mozda imao neku neprazaljenu ljubav? Ispostavilo se da je svakako cuo za Bosnu te da je imao najbolju mogucu profesoricu na master studiju i to upravo iz Bosne. Hajd fino.

Dok sam izlazila iz ureda zovnuo me imenom, nasmijesio se i rekao: drago mi je, ja sam Michelle. Penjuci se uz stepenice do biblioteke (ne znam otkud mi bas ta pjesma u glavi kad ne volim takvu muziku) u mojoj glavi odjekivali su stihovi pjesme: Michelle, nisiiiiiiiiiii visseeeeeeee lepaaaaaaaa kaoooo pre, moj te pogled ne prepoznajeeee…..


Sada sjedim u biblioteci, imam jos jedan sat da odradim, a nakon toga bjezim kuci i pojacavam ovu stvar na maksimum:

 


Stariji postovi

<< 03/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
Laprdam_sta_stignem
Osećanja. O. Sećanja.
Princ of Perversia
Evropejka u raljama života
Gracias a la Vida
Apsolviram na sebi
Raznosiš mi blato po kući
Raskecani sekreti uma
A paranoid schizophrenic walks into a bar...
Bojis li se mraka
Zovem se Crvena
Strangers In The Night
U urbanoj sahari života
We all wear masks
Inalcanzable como estrella.
Iskreno Vaša
Per aspera ad astra!
Rahat No More
dnevnik jedne kurtizane
Warszawa
Silent
Koko Kokano
In case it's the last time...
više...

BROJAČ POSJETA
3364

Powered by Blogger.ba